"Postoje samo dve mogućnosti - ili smo potpuno sami u Univerzumu, ili nismo. Obe pretpostavke su podjednako zastrašujuće."
-Artur Klark
U leto 1950. u Nacionalnoj laboratoriji "Los Alamos" (New Mexico) američki fizičar italijanskog porekla Enrico Fermi, u neobaveznom razgovoru sa kolegama tokom ručka, postavio je čuveno pitanje -"Gde su svi?" - što će u decenijama koje su usledile postati jedan od najpoznatijih, samim tim i najintrigantijih paradoksa u modernoj kosmologiji, tzv "Fermijev paradoks".
U pitanju je, naravno, očigledna kontradikcija između veličine Univerzuma, njegove starosti, broja naseljivih svetova i nedostatka dokaza o postojanju tehnološki naprednih vanzemaljskih civilizacija (akcenat je na "tehnološki naprednih", manje-više se svi naučnici slažu da u svemiru sigurno ima života - ali prostog, bakterije, virusi, možda alge).
Ne radi se samo o logičkom apsurdu - u delu Univerzuma kojeg vidimo ima oko dva triliona galaksija, u svakoj ima između 300 milijardi i nekoliko triliona zvezda, oko svake zvezde kruži nebrojeno planeta - matematički, logički i na bilo koji drugi način gledano šanse da smo jedina planeta na kojoj ima života, pa slobodno možemo reći i tehnološki napredne civilizacije, toliko je apsurdno mala da je na nivou statističke greške - dakle nije reč samo o tome. Svi modeli pokazuju isto - ako je postojala napredna civilizacija sposobna da kolonizuje druge svetove - "Mlečni put" bi do sada morao biti potpuno kolonizovan, i to nekoliko hiljada puta.
Zadržimo se malo na ovome, kao primer ćemo uzeti (meni omiljene) Von Neumann samoreciplirajuće sonde (hipotetičke mašine sposobne da slete na planetu/asteroid gde kopaju materijal i prave kopije sebe koje idu dalje u kolonizaciju svetova) - od trenutka kad se prva sonda pošalje, pod pretpostavkom da ne ide brže od 1/3 brzine svetlosti, ceo Mlečni put se može kolonizovati u roku od nekoliko miliona godina, do nekoliko desetina miliona max. (prečnik naše galaksije je oko 100 hiljada sv god)
Ovo zapravo i nije neizvodljivo, koliko god zvučalo kao SF - mi već imamo 3D štampače, pretpostavka je da ćemo za nekoliko decenija imati i funkcionalne Von Neumann sonde, sposobne da kopaju rude iz asteroida.
U poređenju sa milijardama godina, koliko je Univerzum star, to je zaista neshvatljivo, i morali bi videti tragove naprednih vanzemaljskih civilizacija gde god da usmerimo teleskop - sve i da su davno izumrli, neke vrste arheoloških tragova i dokaza bi morali videti. Takođe, gledajući u zvezde, gledamo u prošlost, vidimo ih kakve su bile u trenutku kad je svetlost krenula put nas - opet bi morali videti tragove civilizacija koje su. možda, tada uveliko postojale, ili tek nastaju i osvajaju svemir.
O radio signalima ili bilo kakvoj drugoj komunikaciji - bolje rečeno nedostatku iste - ne treba trošiti reči.
Pa, dobro - gde su svi?
U više od pola veka, koliko Fermijev paradoks izaziva glavobolju naučnicima, ponuđeno je - paradoksalno - mnogo više dokaza zašto ih ne vidimo, i zašto smo možda i sami, nego što je pronađeno dokaza o postojanju vanzemaljskih civilizacija.
Ali, zaista postoji i nekoliko uslovno rečeno dokaza, tačnije događaja koji se uporno ne mogu potpuno opisati nijednim racionalnim, naučnim objašnjenjem, i njih ću pomenuti malo kasnije u tekstu.
Preko 100 rešenja "Fermijevog paradoksa" je do sada objavljeno, i oni rangiraju od apsolutno logičnih (poput "Velikog filtera" - civilizacije se ili unište međusobno, ili uruše, ili ih zadesi kosmička kataklizma - supervulkan, kvazar puls, asteroid, itd) do krajnje fantastičnih (poput "Mračna šuma" hipoteze - civilizacije namerno biraju ćutanje i skrivanje u strahu od nečega - druge napredne civilizacije koja putuje po galaksiji i uništava sve živo, podivljalih Von Neumman sondi u scenariju poput "Terminatora" - gde sav biološki život mora da nestane, zato što predstavlja pretnju ekspanziji mašina i kolonizaciji galaksije, napredna "nano" civilizacija koja poput virusa prelazi sa planete na planetu, razgrađuje sve i pravi kopije same sebe u cilju razmnožavanja, itd)
U ovom postu bih želeo da se bavimo pretpostavkama kako bi napredne civilizacije trebalo da izgledaju, zašto ih ne vidimo - ako zaista postoje, kao i o potencijalnim rešenjima Fermijevog paradoksa - ali onih pomalo egzotičnijih, iako ćemo se dotaći i "opštih".
Probaću da se što više držim nauke i logike, a što manje fantazije - u smislu da moramo nekako objektivno postaviti parametre kako bi oni trebalo da se ponašaju i izgledaju, kakve bi tragove za sobom morali da ostave, dakle nešto što je zajedničko za apsolutno sve tehnološki napredne civilizacije u Univerzumu
Ovo će biti izrazito teško, zato što čovek nema sa čime da uporedi osim sa samim sobom i ovom planetom tj životom na njoj, ali tim pre - biće izazovnije !
Za početak, probajmo da sagledamo kako bi (inteligentni) život morao da izgleda negde drugde. Iako se jedino možemo pozvati na našu planetu, nauka je u nekim stvarima ipak neumoljiva - i možemo sa sigurnošću postaviti određene zaključke :
1. Vrlo verovatno je svuda u svemiru život baziran na ugljeniku, azotu i vodi, iako izuzeci mogu postojati - ukoliko pogledamo listu najzastupljenijih elemenata u kosmosu, to su upravo voda (zapravo vodonik, kiseonik je negde četvrti na listi čini mi se)) azot i ugljenik. Helijum kao inertan ne računamo, barem za sada. Ugljenik pravi više veza sa elementima, nego svi drugi elementi međusobno,i iz razloga u koje neću ulaziti sada - zaista je najpogodniji za formiranje bilo čega "organskog". Kiseonik je izuzetno reaktivan i nestabilan - njegovo stalno prisustvo u atmosferi gotovo nesumnjivo ukazuje na postojanje života. Voda je nasavršeniji univerzalni rastvarač, možemo pretpostaviti da će se život najpre pojaviti na planetama koje imaju vodu u tečnom stanju.
2. Njihov metabolizam i tela biće uslovljena gravitacionim silama i temperaturi (ukoliko im je planeta veća, gravitacija biće veća a kao otpor - pretpostavka je da će oni biti niži/manji. Takođe, na nižim temperaturama bi trebalo da imaju sporiji metabolizam) - što će, opet, direktno uticati na njihov razvoj i mogućnost napuštanja planete - veća gravitacija zahteva veću brzinu, što zahteva više goriva - kakvo god da koriste, solarno, fosilno, egzotično (tamna materija, anti materija, mini crne rupe). Moraju posedovati neki način razmnožavanja, unosa i održanja energije (opet, solarno ili otimanjem od drugih bića poput nas, ili kako već) kao i mogućnost prenosa informacija i stečenog iskustva budućim generacijama - bilo da je u pitanju jezik, kao kod nas, telepatija, električni impuls, ili su pak svi deo ogromne kolektivne svesti tzv Hive mind, tj svi razmišljaju i osećaju isto u svakom trenutku.
3. Poštovaće nauku, posebno matematiku i fiziku, bez toga nema tehnološkog napretka, samim tim i dizajniranja svemirskih brodova i putovanja kroz Univerzum
4. Glavna preokupacija biće im sakupljanje i očuvanje energije - jedine zaista bitne stvari u kosmosu, ujedno i ekvivalent samom životu.
Ovo poslednje je zapravo i najbitnije - sa apsolutnom sigurnošću možemo reći da će primarni cilj svake napredne civilizacije biti sakupljanje energije, na bilo koji način - logično od zvezda iz svog sistema, obzirom da su zvezde i crne rupe najveći (i gotovo besplatni) izvori energije u kosmosu, a ukoliko postanu vrsta sposobna za interstelarna putovanja - i od zvezda iz svoje i drugih galaksija.
Ova pretpostavka podstakla je ruskog astronoma Nikolaj Kardaševa da 1964. osmisli i predloži skalu za klasifikaciju naprednih civilizacija u odnosu na količinu energije koja im je dostupna / koju koriste - i ova tzv Kardašev skala se i dan danas često pominje kao relativno validan način za definisanje naprednih tehnoloških civilizacija
U svojoj originalnoj verziji postajale su samo tri vrste tj tipa civilizacija I, II, & III, skala je kasnije dopunjena - tačnije kriva progresije koja deli civilizacije je "ublažena" dodavanjem podvrsta i proširenjem na IV, V & VI tip.
Kardashev je zamislio civilizaciju Tip I kao onu koja je u stanju da sakupi svu energiju matične zvezde koja pada na planetu (u našem slučaju bi to bilo otprilike 1.74×10na17 watt), Tip II kao onu koja je sposobna da sakupi kompletnu energiju koju emituje matična zvezda (ne treba zaboraviti da preko 90% sunčeve energije odlazi u kosmos, a tek neznatni deo pada na Zemlju) - i naravno Tip III - civilizacija sposobna da sakupi energiju svih zvezda u svojoj galaksiji. Iako deluje kao apsolutni SF, fizika zapravo ovo dozvoljava - sa dovoljnom količinom energije praktično sve je moguće, a postoje i mehanizmi za sakupljanje energetskog output-a zvezda koji ni najmanje nisu komplikovani za izgradnju, zahtevaju samo posvećenost i dovoljno vremena, zapravo i SETI i sve ostale organizacije koje se bave traženjem signala vanzemaljskih civilizacija upravo i pokušavaju da pronađu hipotetičke Dyson sfere - konstrukcije (bilo da su u pitanju solarni paneli, ili tzv Ring Worlds habitati) koje potpuno okružuju zvezdu sakupljajući njenu energiju i blokirajući njen output - verovali ili ne, postoji kandidat oko koga se već godinama "lome koplja", tzv Tabby's star, iako kao i uvek očekujemo neko objašnjenje prirodnog fenomena, nijedan od ponuđenih ne odgovara u potpunosti onome što opažamo, stoga mali broj kosmologa i dalje gaji nadu da je ipak u pitanju Dyson sfera.
Takođe, postoji i neshvatljiva praznina u kosmosu, poznata pod imenom Boötes void, koja već godinama zadaje glavobolje naučnicima - naime, Univerzum je, kada bi se "odzumiralo" van i posmatrao sa strane - veoma ujednačen. Razmaci između galaksija/zvezda su manje-više isti, i sve podseća na finu mrežu. I u sred svega toga, jedno ogromno ništavilo prečnika preko 300 miliona svetlosnih godina (podsetiću, prečnik naše galaksije je tek 100.000 sv god). Ruku na srce, poslednja precizna snimanja tog regiona su otkrila postojanje galaksija unutar te praznine, ali ni izbliza onoliko koliko bi ih trebalo biti. Kao da ih nešto, narodski rečeno - jede. I jedna od pretpostavki je da je u pitanju Kardashev type III koja se širi i gradi Dyson kolektore, a samim tim "ubija" output samih zvezda.
Ovo je, svakako, malo verovatno - ali kako fizičari vole da naglase - verovatnoća, koliko god bila mala, ipak postoji. Očekuje se da će lansiranje James Webb teleskopa krajem ove godine dati odgovor na ova, i sijaset drugih pitanja.
Lično sa nestrpljenjem očekujem prve snimke
Načini na koje pokušavamo da potvrdimo postojanje vanzemaljskog života su odavno prevazišli holivudsko nabijanje slušalica na uši i osluškivanje depresivne tišine kosmosa - radio signali, iako se nije od njih odustalo, odavno već ne predstavljaju favorit - prosto zato što je svemir neshvatljivo velik, i bilo kakva komunikacija (pri tom se ne misli na radio signal upućen nama, već i na međusobnu vanzemaljsku komunikaciju, npr između dva svemirska broda, ili broda i baze na matičnoj planeti itd) takvog tipa je besmislena obzirom da je potrebno i previše vremena da se obavi. Sa druge strane, mi smo u roku od jedva 100 godina prešli sa radio signala na daleko ozbiljnije načine komunikacije, i svakog dana (u svakom pogledu) sve više napredujemo - potpuno je razumno pretpostaviti da i neka druga napredna civilizacija u kosmosu vrlo brzo odustaje od radio signala u korist drugih načina komunikacije - uhvatiti taj period, od možda u najboljem slučaju par stotina godina a vrlo verovatno ne više od 50 u kome oni emituju signal - ako uopšte emituju signal put nas -je najblaže rečeno optimistično. Jer osim vremena, imamo i prostor - previše je zvezda, šanse da baš u tom trenutku kad njihov signal stiže mi slušamo taj deo neba su još manje. No, i dalje se radio-signalima posvećuje pažnja, ako ništa drugo - zbog mogućnosti vanzemaljskih signalnih "svetionika" koji bi mogli služiti za orijentaciju brodova, ili slanja signala između kolonija.
Zapravo, za čuveni slučaj iz 1977 - popularni "Wow signal", tj signal koji nikada u potpunosti nije objašnjen naučno u smislu da se može odustati od pretpostavke da su u pitanju bili vanzemaljci - navodi se da je moguće da je u pitanju bio signal upućen sa broda ka matičnoj planeti te civilizacije, a mi smo se, prosto, našli na putu. Meni lično ovo zvuči malo verovatno, ali činjenica je da je signal bio izuzetno jak i do dan danas ostaje jedan od kandidata za potvrdu postojanja drugih civilizacija.
Alternativni načini podrazumevaju i traganje za pomenutim Dyson sferama, korišćenjem gravitacionih talasa kao sredstva komunikacije (daleko veća verovatnoća da će ih koristiti, opseg i brzina širenja su neuporedivi u odnosu na radio signale), hemijskim tragovima života u atmosferi (retki gasovi ili elementi koji se nedvosmisleno vezuju za život, poput kiseonika, fosfina i slično) putem spektroskopije koja je nepogrešivi alat u kosmologiji, a od prošle godine je oformljen i nezavisni tim naučnika predvođen od strane dr. A. Loebb koji je jedan od zagovornika hipoteze da nas vanzemaljske civilizacije slušaju/proučavaju - i čiji je cilj da tragaju za arheološkim tragovima o civilizacijama koje više ne postoje, kao i da sakupljaju dokaze iz celog sveta o navodnim viđenjima NLO kako bi ih naučno procesuirali i potvrdili (ili opovrgnuli) sumnje.
Dr. Loebb takođe zagovara i tezu da Oumuamua (prvi registrovani objekat koji je došao van našeg sistema, i za koji i dalje nije sigurno šta je u pitanju) zbog svoje vrlo specifične i neshvatljive putanje (izgledalo je kao da naglo ubrzava oko Sunca i odlazi u pravcu koji nije odgovarao predviđenom matematičkom modelu) i nije meteor već komad solarnog jedra sa nekog vanzemaljskog broda, ili sonda poslata da snimi naš sistem.
Ovde valja napomenuti da se događaj koji je ubrzao formiranje pomenutog stručnog tima desio pre nekoliko meseci, kada su NSA, CIA i srodne američke službe bezbednosti predale kongresu (a samim tim i na uvid javnosti) kompletnu dokumentaciju o navodnim NLO susretima američkih pilota i pripadnika mornarice - ovaj svojevrsni presedan je prilično uzburkao javnost, najpre zato što je nepojmljivo da USA prizna za takvu vrstu pretnje da postoji, a zatim i da nemaju adekvatni odgovor na "šta je u pitanju, i koliku bezbednosnu pretnju predstavlja". Ipak su to službe koje bi morale imati spreman odgovor, u suprotnom dodatno srozavaju američku poziciju u svetu kao globalnog vojnog lidera.
Dobar deo naučnog sveta smatra da su u pitanju mahom prirodni fenomeni koji se mogu objasniti bez uplitanja "malih zelenih" - između ostalog zato što je prosto neverovatno da u eri mobilnih telefona i konstantnog poziranja/selfiranja za socijalne mreže nemamo nijedan dobar snimak ili fotografiju NLO, zapravo sa razvojem mobilne tehnologije, interneta, i posebno optike - sve je manje snimaka i fotografija. Takođe, broj astrologa, fizičara, kosmologa, astrofizičara, i meteorologa koji su prijavili viđenje NLO se meri u promilima - a to su ipak ljudi koji sa daleko ozbiljnijom opremom gledaju u nebo 24/7. Razlika je u tome što oni znaju šta vide.
Mislim da je sasvim razumno pretpostaviti da su neka od prijavljenih viđanja NLO zaista poreklom iz kosmosa. Ali takođe smatram da nisu u pitanju biološka bića, već sonde poput onih koje mi šaljemo, poslate ko zna kada - sa zadatkom da sakupe što više informacija o našem sistemu i da se vrate. Vrlo verovatno civilizacija koja ih je poslala sada ne postoji, zamislite npr Voyager kroz nekoliko milijardi godina u nekom drugom sistemu.
Sa druge strane, spremnost USA da prizna da možda postoji takva vrsta pretnje, i da oni nemaju rešenje - upućuje i na dobro poznatu teoriju zavere da nas spremaju na "nešto", bilo kolonizaciju ili pak zaista prvi pravi susret sa drugom vanzemaljskom civilizacijom.
Lično zaista ne verujem ni u jednu ni u drugu tvrdnju, ali možemo se i njih dotaći u diskusiji.
-Artur Klark
U leto 1950. u Nacionalnoj laboratoriji "Los Alamos" (New Mexico) američki fizičar italijanskog porekla Enrico Fermi, u neobaveznom razgovoru sa kolegama tokom ručka, postavio je čuveno pitanje -"Gde su svi?" - što će u decenijama koje su usledile postati jedan od najpoznatijih, samim tim i najintrigantijih paradoksa u modernoj kosmologiji, tzv "Fermijev paradoks".
U pitanju je, naravno, očigledna kontradikcija između veličine Univerzuma, njegove starosti, broja naseljivih svetova i nedostatka dokaza o postojanju tehnološki naprednih vanzemaljskih civilizacija (akcenat je na "tehnološki naprednih", manje-više se svi naučnici slažu da u svemiru sigurno ima života - ali prostog, bakterije, virusi, možda alge).
Ne radi se samo o logičkom apsurdu - u delu Univerzuma kojeg vidimo ima oko dva triliona galaksija, u svakoj ima između 300 milijardi i nekoliko triliona zvezda, oko svake zvezde kruži nebrojeno planeta - matematički, logički i na bilo koji drugi način gledano šanse da smo jedina planeta na kojoj ima života, pa slobodno možemo reći i tehnološki napredne civilizacije, toliko je apsurdno mala da je na nivou statističke greške - dakle nije reč samo o tome. Svi modeli pokazuju isto - ako je postojala napredna civilizacija sposobna da kolonizuje druge svetove - "Mlečni put" bi do sada morao biti potpuno kolonizovan, i to nekoliko hiljada puta.
Zadržimo se malo na ovome, kao primer ćemo uzeti (meni omiljene) Von Neumann samoreciplirajuće sonde (hipotetičke mašine sposobne da slete na planetu/asteroid gde kopaju materijal i prave kopije sebe koje idu dalje u kolonizaciju svetova) - od trenutka kad se prva sonda pošalje, pod pretpostavkom da ne ide brže od 1/3 brzine svetlosti, ceo Mlečni put se može kolonizovati u roku od nekoliko miliona godina, do nekoliko desetina miliona max. (prečnik naše galaksije je oko 100 hiljada sv god)
Ovo zapravo i nije neizvodljivo, koliko god zvučalo kao SF - mi već imamo 3D štampače, pretpostavka je da ćemo za nekoliko decenija imati i funkcionalne Von Neumann sonde, sposobne da kopaju rude iz asteroida.
U poređenju sa milijardama godina, koliko je Univerzum star, to je zaista neshvatljivo, i morali bi videti tragove naprednih vanzemaljskih civilizacija gde god da usmerimo teleskop - sve i da su davno izumrli, neke vrste arheoloških tragova i dokaza bi morali videti. Takođe, gledajući u zvezde, gledamo u prošlost, vidimo ih kakve su bile u trenutku kad je svetlost krenula put nas - opet bi morali videti tragove civilizacija koje su. možda, tada uveliko postojale, ili tek nastaju i osvajaju svemir.
O radio signalima ili bilo kakvoj drugoj komunikaciji - bolje rečeno nedostatku iste - ne treba trošiti reči.
Pa, dobro - gde su svi?
U više od pola veka, koliko Fermijev paradoks izaziva glavobolju naučnicima, ponuđeno je - paradoksalno - mnogo više dokaza zašto ih ne vidimo, i zašto smo možda i sami, nego što je pronađeno dokaza o postojanju vanzemaljskih civilizacija.
Ali, zaista postoji i nekoliko uslovno rečeno dokaza, tačnije događaja koji se uporno ne mogu potpuno opisati nijednim racionalnim, naučnim objašnjenjem, i njih ću pomenuti malo kasnije u tekstu.
Preko 100 rešenja "Fermijevog paradoksa" je do sada objavljeno, i oni rangiraju od apsolutno logičnih (poput "Velikog filtera" - civilizacije se ili unište međusobno, ili uruše, ili ih zadesi kosmička kataklizma - supervulkan, kvazar puls, asteroid, itd) do krajnje fantastičnih (poput "Mračna šuma" hipoteze - civilizacije namerno biraju ćutanje i skrivanje u strahu od nečega - druge napredne civilizacije koja putuje po galaksiji i uništava sve živo, podivljalih Von Neumman sondi u scenariju poput "Terminatora" - gde sav biološki život mora da nestane, zato što predstavlja pretnju ekspanziji mašina i kolonizaciji galaksije, napredna "nano" civilizacija koja poput virusa prelazi sa planete na planetu, razgrađuje sve i pravi kopije same sebe u cilju razmnožavanja, itd)
U ovom postu bih želeo da se bavimo pretpostavkama kako bi napredne civilizacije trebalo da izgledaju, zašto ih ne vidimo - ako zaista postoje, kao i o potencijalnim rešenjima Fermijevog paradoksa - ali onih pomalo egzotičnijih, iako ćemo se dotaći i "opštih".
Probaću da se što više držim nauke i logike, a što manje fantazije - u smislu da moramo nekako objektivno postaviti parametre kako bi oni trebalo da se ponašaju i izgledaju, kakve bi tragove za sobom morali da ostave, dakle nešto što je zajedničko za apsolutno sve tehnološki napredne civilizacije u Univerzumu
Ovo će biti izrazito teško, zato što čovek nema sa čime da uporedi osim sa samim sobom i ovom planetom tj životom na njoj, ali tim pre - biće izazovnije !
Za početak, probajmo da sagledamo kako bi (inteligentni) život morao da izgleda negde drugde. Iako se jedino možemo pozvati na našu planetu, nauka je u nekim stvarima ipak neumoljiva - i možemo sa sigurnošću postaviti određene zaključke :
1. Vrlo verovatno je svuda u svemiru život baziran na ugljeniku, azotu i vodi, iako izuzeci mogu postojati - ukoliko pogledamo listu najzastupljenijih elemenata u kosmosu, to su upravo voda (zapravo vodonik, kiseonik je negde četvrti na listi čini mi se)) azot i ugljenik. Helijum kao inertan ne računamo, barem za sada. Ugljenik pravi više veza sa elementima, nego svi drugi elementi međusobno,i iz razloga u koje neću ulaziti sada - zaista je najpogodniji za formiranje bilo čega "organskog". Kiseonik je izuzetno reaktivan i nestabilan - njegovo stalno prisustvo u atmosferi gotovo nesumnjivo ukazuje na postojanje života. Voda je nasavršeniji univerzalni rastvarač, možemo pretpostaviti da će se život najpre pojaviti na planetama koje imaju vodu u tečnom stanju.
2. Njihov metabolizam i tela biće uslovljena gravitacionim silama i temperaturi (ukoliko im je planeta veća, gravitacija biće veća a kao otpor - pretpostavka je da će oni biti niži/manji. Takođe, na nižim temperaturama bi trebalo da imaju sporiji metabolizam) - što će, opet, direktno uticati na njihov razvoj i mogućnost napuštanja planete - veća gravitacija zahteva veću brzinu, što zahteva više goriva - kakvo god da koriste, solarno, fosilno, egzotično (tamna materija, anti materija, mini crne rupe). Moraju posedovati neki način razmnožavanja, unosa i održanja energije (opet, solarno ili otimanjem od drugih bića poput nas, ili kako već) kao i mogućnost prenosa informacija i stečenog iskustva budućim generacijama - bilo da je u pitanju jezik, kao kod nas, telepatija, električni impuls, ili su pak svi deo ogromne kolektivne svesti tzv Hive mind, tj svi razmišljaju i osećaju isto u svakom trenutku.
3. Poštovaće nauku, posebno matematiku i fiziku, bez toga nema tehnološkog napretka, samim tim i dizajniranja svemirskih brodova i putovanja kroz Univerzum
4. Glavna preokupacija biće im sakupljanje i očuvanje energije - jedine zaista bitne stvari u kosmosu, ujedno i ekvivalent samom životu.
Ovo poslednje je zapravo i najbitnije - sa apsolutnom sigurnošću možemo reći da će primarni cilj svake napredne civilizacije biti sakupljanje energije, na bilo koji način - logično od zvezda iz svog sistema, obzirom da su zvezde i crne rupe najveći (i gotovo besplatni) izvori energije u kosmosu, a ukoliko postanu vrsta sposobna za interstelarna putovanja - i od zvezda iz svoje i drugih galaksija.
Ova pretpostavka podstakla je ruskog astronoma Nikolaj Kardaševa da 1964. osmisli i predloži skalu za klasifikaciju naprednih civilizacija u odnosu na količinu energije koja im je dostupna / koju koriste - i ova tzv Kardašev skala se i dan danas često pominje kao relativno validan način za definisanje naprednih tehnoloških civilizacija
U svojoj originalnoj verziji postajale su samo tri vrste tj tipa civilizacija I, II, & III, skala je kasnije dopunjena - tačnije kriva progresije koja deli civilizacije je "ublažena" dodavanjem podvrsta i proširenjem na IV, V & VI tip.
Kardashev je zamislio civilizaciju Tip I kao onu koja je u stanju da sakupi svu energiju matične zvezde koja pada na planetu (u našem slučaju bi to bilo otprilike 1.74×10na17 watt), Tip II kao onu koja je sposobna da sakupi kompletnu energiju koju emituje matična zvezda (ne treba zaboraviti da preko 90% sunčeve energije odlazi u kosmos, a tek neznatni deo pada na Zemlju) - i naravno Tip III - civilizacija sposobna da sakupi energiju svih zvezda u svojoj galaksiji. Iako deluje kao apsolutni SF, fizika zapravo ovo dozvoljava - sa dovoljnom količinom energije praktično sve je moguće, a postoje i mehanizmi za sakupljanje energetskog output-a zvezda koji ni najmanje nisu komplikovani za izgradnju, zahtevaju samo posvećenost i dovoljno vremena, zapravo i SETI i sve ostale organizacije koje se bave traženjem signala vanzemaljskih civilizacija upravo i pokušavaju da pronađu hipotetičke Dyson sfere - konstrukcije (bilo da su u pitanju solarni paneli, ili tzv Ring Worlds habitati) koje potpuno okružuju zvezdu sakupljajući njenu energiju i blokirajući njen output - verovali ili ne, postoji kandidat oko koga se već godinama "lome koplja", tzv Tabby's star, iako kao i uvek očekujemo neko objašnjenje prirodnog fenomena, nijedan od ponuđenih ne odgovara u potpunosti onome što opažamo, stoga mali broj kosmologa i dalje gaji nadu da je ipak u pitanju Dyson sfera.
Takođe, postoji i neshvatljiva praznina u kosmosu, poznata pod imenom Boötes void, koja već godinama zadaje glavobolje naučnicima - naime, Univerzum je, kada bi se "odzumiralo" van i posmatrao sa strane - veoma ujednačen. Razmaci između galaksija/zvezda su manje-više isti, i sve podseća na finu mrežu. I u sred svega toga, jedno ogromno ništavilo prečnika preko 300 miliona svetlosnih godina (podsetiću, prečnik naše galaksije je tek 100.000 sv god). Ruku na srce, poslednja precizna snimanja tog regiona su otkrila postojanje galaksija unutar te praznine, ali ni izbliza onoliko koliko bi ih trebalo biti. Kao da ih nešto, narodski rečeno - jede. I jedna od pretpostavki je da je u pitanju Kardashev type III koja se širi i gradi Dyson kolektore, a samim tim "ubija" output samih zvezda.
Ovo je, svakako, malo verovatno - ali kako fizičari vole da naglase - verovatnoća, koliko god bila mala, ipak postoji. Očekuje se da će lansiranje James Webb teleskopa krajem ove godine dati odgovor na ova, i sijaset drugih pitanja.
Lično sa nestrpljenjem očekujem prve snimke
Načini na koje pokušavamo da potvrdimo postojanje vanzemaljskog života su odavno prevazišli holivudsko nabijanje slušalica na uši i osluškivanje depresivne tišine kosmosa - radio signali, iako se nije od njih odustalo, odavno već ne predstavljaju favorit - prosto zato što je svemir neshvatljivo velik, i bilo kakva komunikacija (pri tom se ne misli na radio signal upućen nama, već i na međusobnu vanzemaljsku komunikaciju, npr između dva svemirska broda, ili broda i baze na matičnoj planeti itd) takvog tipa je besmislena obzirom da je potrebno i previše vremena da se obavi. Sa druge strane, mi smo u roku od jedva 100 godina prešli sa radio signala na daleko ozbiljnije načine komunikacije, i svakog dana (u svakom pogledu) sve više napredujemo - potpuno je razumno pretpostaviti da i neka druga napredna civilizacija u kosmosu vrlo brzo odustaje od radio signala u korist drugih načina komunikacije - uhvatiti taj period, od možda u najboljem slučaju par stotina godina a vrlo verovatno ne više od 50 u kome oni emituju signal - ako uopšte emituju signal put nas -je najblaže rečeno optimistično. Jer osim vremena, imamo i prostor - previše je zvezda, šanse da baš u tom trenutku kad njihov signal stiže mi slušamo taj deo neba su još manje. No, i dalje se radio-signalima posvećuje pažnja, ako ništa drugo - zbog mogućnosti vanzemaljskih signalnih "svetionika" koji bi mogli služiti za orijentaciju brodova, ili slanja signala između kolonija.
Zapravo, za čuveni slučaj iz 1977 - popularni "Wow signal", tj signal koji nikada u potpunosti nije objašnjen naučno u smislu da se može odustati od pretpostavke da su u pitanju bili vanzemaljci - navodi se da je moguće da je u pitanju bio signal upućen sa broda ka matičnoj planeti te civilizacije, a mi smo se, prosto, našli na putu. Meni lično ovo zvuči malo verovatno, ali činjenica je da je signal bio izuzetno jak i do dan danas ostaje jedan od kandidata za potvrdu postojanja drugih civilizacija.
Alternativni načini podrazumevaju i traganje za pomenutim Dyson sferama, korišćenjem gravitacionih talasa kao sredstva komunikacije (daleko veća verovatnoća da će ih koristiti, opseg i brzina širenja su neuporedivi u odnosu na radio signale), hemijskim tragovima života u atmosferi (retki gasovi ili elementi koji se nedvosmisleno vezuju za život, poput kiseonika, fosfina i slično) putem spektroskopije koja je nepogrešivi alat u kosmologiji, a od prošle godine je oformljen i nezavisni tim naučnika predvođen od strane dr. A. Loebb koji je jedan od zagovornika hipoteze da nas vanzemaljske civilizacije slušaju/proučavaju - i čiji je cilj da tragaju za arheološkim tragovima o civilizacijama koje više ne postoje, kao i da sakupljaju dokaze iz celog sveta o navodnim viđenjima NLO kako bi ih naučno procesuirali i potvrdili (ili opovrgnuli) sumnje.
Dr. Loebb takođe zagovara i tezu da Oumuamua (prvi registrovani objekat koji je došao van našeg sistema, i za koji i dalje nije sigurno šta je u pitanju) zbog svoje vrlo specifične i neshvatljive putanje (izgledalo je kao da naglo ubrzava oko Sunca i odlazi u pravcu koji nije odgovarao predviđenom matematičkom modelu) i nije meteor već komad solarnog jedra sa nekog vanzemaljskog broda, ili sonda poslata da snimi naš sistem.
Ovde valja napomenuti da se događaj koji je ubrzao formiranje pomenutog stručnog tima desio pre nekoliko meseci, kada su NSA, CIA i srodne američke službe bezbednosti predale kongresu (a samim tim i na uvid javnosti) kompletnu dokumentaciju o navodnim NLO susretima američkih pilota i pripadnika mornarice - ovaj svojevrsni presedan je prilično uzburkao javnost, najpre zato što je nepojmljivo da USA prizna za takvu vrstu pretnje da postoji, a zatim i da nemaju adekvatni odgovor na "šta je u pitanju, i koliku bezbednosnu pretnju predstavlja". Ipak su to službe koje bi morale imati spreman odgovor, u suprotnom dodatno srozavaju američku poziciju u svetu kao globalnog vojnog lidera.
Dobar deo naučnog sveta smatra da su u pitanju mahom prirodni fenomeni koji se mogu objasniti bez uplitanja "malih zelenih" - između ostalog zato što je prosto neverovatno da u eri mobilnih telefona i konstantnog poziranja/selfiranja za socijalne mreže nemamo nijedan dobar snimak ili fotografiju NLO, zapravo sa razvojem mobilne tehnologije, interneta, i posebno optike - sve je manje snimaka i fotografija. Takođe, broj astrologa, fizičara, kosmologa, astrofizičara, i meteorologa koji su prijavili viđenje NLO se meri u promilima - a to su ipak ljudi koji sa daleko ozbiljnijom opremom gledaju u nebo 24/7. Razlika je u tome što oni znaju šta vide.
Mislim da je sasvim razumno pretpostaviti da su neka od prijavljenih viđanja NLO zaista poreklom iz kosmosa. Ali takođe smatram da nisu u pitanju biološka bića, već sonde poput onih koje mi šaljemo, poslate ko zna kada - sa zadatkom da sakupe što više informacija o našem sistemu i da se vrate. Vrlo verovatno civilizacija koja ih je poslala sada ne postoji, zamislite npr Voyager kroz nekoliko milijardi godina u nekom drugom sistemu.
Sa druge strane, spremnost USA da prizna da možda postoji takva vrsta pretnje, i da oni nemaju rešenje - upućuje i na dobro poznatu teoriju zavere da nas spremaju na "nešto", bilo kolonizaciju ili pak zaista prvi pravi susret sa drugom vanzemaljskom civilizacijom.
Lično zaista ne verujem ni u jednu ni u drugu tvrdnju, ali možemo se i njih dotaći u diskusiji.