Don Juan je rekao da je unutarnja šutnja stanje koje su šamani drevnog Meksika najviše nastojali ostvariti. Opisao ga je kao prirodno stanje čovjekove percepcije pri kojem su misli blokirane, a sve čovjekove sposobnosti funkcioniraju s razine svijesti na kojoj nije potrebna uporaba svakidašnjeg spoznajnog sustava. Don Juan je rekao da tijelo funkcionira kao inače, ali je pozornost oštrija. Odluke se donose trenutačno, i kao da nastaju na temelju posebne vrste znanja kod kojeg nema verbalizacije misli.
Prema riječima don Juana, kad čovjekova percepcija funkcionira u stanju unutarnje šutnje, kadra je postići neopisive razine. Neke od tih razina percepcije svjetovi su za sebe i nisu nimalo nalik svjetovima do kojih dolazimo sanjanjem. To su neopisiva stanja, koja ne možemo objasniti linearnim paradigmama kojima se uobičajeno stanje čovjekove percepcije služi za tumačenje svemira.
Unutarnja šutnja, prema shvaćanju don Juana, matrica je za divovski korak u evoluciji: tiho znanje, ili razinu čovjekove svijesti na kojoj je znanje automatsko i trenutačno. Znanje na toj razini nije proizvod cerebralne spoznaje ili logičke indukcije i dedukcije, ili generalizacija koje se temelje na sličnostima ili razlikama. Na razini unutarnje šutnje ništa nije a priori, nema ničega što bi tvorilo skup spoznaja jer je sve sada. Složeni podaci mogu se shvatiti bez ikakvih kognitivnih procesa.
Takvo je skriveno davanje bilo neusporedivo jače od iskustva suvremenog čovjeka, kod kojeg je skup spoznaja proizvod mehaničkog učenja. Aksiom je čarobnjaka da je, iako smo ga izgubili, put koji vodi tihom znanju uvijek otvoren preko unutarnje šutnje.
Don Juan Matus zagovarao je tvrdu liniju svoje loze: da se unutarnja šutnja mora postići stalnom disciplinom. Mora se skupljati ili pohranjivati, malo-pomalo, sekundu po sekundu. Drugim riječima, moramo se prisiliti da budemo tihi, makar i samo na nekoliko sekunda. Tvrdio je da svi čarobnjaci znaju kako, ako budemo uporni, ta upornost prevladava navike, pa je tako moguće doći do praga nakupljenih sekunda ili minuta, a taj se prag razlikuje od pojedinca do pojedinca. Ako je prag unutarnje šutnje za nekoga deset minuta, onda se, kad ta osoba dođe do tog praga, unutarnja šutnja događa sama od sebe.
Unaprijed me upozorio da ne mogu znati koji je moj prag i da to jedino mogu otkriti izravnim iskustvom. Upravo se tako i dogodilo. Prema uputama don Juana, uporno sam se prisiljavao da šutim, pa sam jednog dana, dok sam prolazio pokraj Sveučilišta UCLA, dosegnuo taj tajanstveni prag. Znao sam da se to dogodilo jer sam u jednom trenutku doživio ono što mi je don Juan podrobno opisao. Nazvao je to zaustavljanjem svijeta. U dijeliću trenutka svijet je prestao biti ono što jest, a ja sam prvi put u životu postao svjestan da vidim energiju kako teče svemirom. Morao sam sjesti na neke stube. Znao sam da sjedim na stubama od opeke, ali to sam znao samo intelektualno, preko sjećanja. Na razini iskustva, u tom sam trenutku sjedio na energiji. I sam sam bio energija, a isto tako i sve oko mene. Isključio sam svoj sustav tumačenja.
Shvatio sam da sam, iako prvi put u životu vidim, zapravo vidio energiju kako teče svemirom cijelog života, ali toga nisam bio svjestan. Novost nije bila vidjeti energiju kako teče svemirom. Novost je bilo pitanje koje me tako potreslo da sam se vratio u svijet svakidašnjice. Pitao sam se što me cijeli život sprečavalo da shvatim kako vidim energiju dok teče svemirom.
- Tu je riječ o dvije stvari - rekao je don Juan kad sam ga pitao o toj izluđujućoj proturječnosti. - Prvo, opća svijest, i drugo, namjerna svijest. Svi su ljudi na svijetu u općenitom smislu svjesni da vide energiju kako teče svemirom. Ali, samo su čarobnjaci toga određeno i namjerno svjesni. Da bi postao svjestan nečega čega si svjestan na općenitoj razini, potrebna je energija i željezna disciplina nužna da bi je dobio. Tvoja unutarnja šutnja, rezultat discipline i energije, premostila je jaz između opće svijesti i pojedinačne svijesti.
Na početku našeg druženja, don Juan je opisao još jedan postupak: dugu šetnju tokom koje je pogled potpuno neusredsređen. Preporučivao je da se ni u šta direktno ne gleda, već da se, sa blago ukrštenim očima, zadrži periferna slika svega što im se predstavlja. Uveravao me je da je ta vežba jedini način da se prekine unutrašnji dijalog.
Rekoh don Juanu da sam tu tehniku godinama vežbao i da nisam opazio bilo kakvu promenu, koju, uostalom, nisam ni očekivao. Međutim, jednog dana sam sa zaprepašćenjem shvatio da sam upravo hodao oko 10 minuta a da sebi nisam rekao ni jednu jedinu reč.
Pomenuh don Juanu da mi je tom prilikom takođe postalo jasno da prekidanje unutrašnjeg dijaloga sadrži više nego samo odstranjivanje reči koje sebi govorim. Celokupni moj misaoni proces se zaustavljao, i tad bih osećao da bukvalno lebdim, da plutam. To stanje preraslo bi u osećanje panike, tako da sam kao protivlek morao da započinjem svoj unutrašnji dijalog.
»Rekao sam ti već da je unutrašnji dijalog ono što nas prizemljuje«, reče don Juan. »Svet je ovakav ili onakav, ovo ili ono, jedino zato što ga mi sebi takvim predstavljamo.«
Don Juan je objasnio da se ratniku prolaz u svet vračeva otvara tek onda kad nauči da prekine svoj unutrašnji dijalog.
»Suština magije je u tome da promeni naše shvatanje sveta«, reče on. »A da se to postigne, jedini način je da se prekine unutrašnji dijalog. Ostalo je zaista nepotrebno.
Sada si u situaciji da znaš kako ništa od onoga što si video ili uradio, izuzimajući zaustavljanje unutrašnjeg dijaloga, ne može samo po sebi da izmeni bilo šta u tebi, ili u tvome shvatanju sveta.«
»Pošto je učenik ulovljen, počinje učenje«, nastavi on. »Učitelj ga najpre upoznaje s idejom da je ovaj svet koji mi vidimo samo slika, opis tog sveta. Svaki učiteljev napor upravljen je na to da sve to učeniku i dokaže. Ali, čoveku je, izgleda, najteže da prihvati tu stvar; spokojno smo zarobljeni našim pogledom na svet koji nas prisiljava da osećamo i delamo tako kao da znamo sve o njemu. Učitelj, od samog početka svog delanja, teži da odstrani taj pogled. Vračevi to nazivaju prekidanjem unutrašnjeg dijaloga, i uvereni su da je to najvažnija tehnika koju učenik može da nauči.
»Da bi se odstranio pogled na svet koji čovek od rođenja ima, nije dovoljno samo odlučiti ili to želeti. Čoveku je potreban praktičan zadatak; praktičnim zadatkom naziva se pravi način hoda. To se čini bezopasnim ili besmislenim. Kao ni sve drugo što ima moć u sebi ili po sebi, tako ni pravi način hoda ne privlači pažnju. Ti si ga shvatio i gledao, najmanje nekoliko godina, kao poseban način ponašanja. Sve doskora ti nije palo na um da je to bio najefikasniji način da prekineš svoj unutrašnji dijalog.«
»Kako to pravi način hoda prekida unutrašnji dijalog?« upitah.
»Taj poseban način hoda prožima tonal«, reče on.
»On ga preplavljuje. Shvataš, pažnja tonala mora biti okrenuta prema njegovim tvorevinama. U stvari, pažnja je ta koja stvara red u svetu, na prvom mestu; dakle, tonal mora biti obazriv prema elementima svoga sveta kako bi ih očuvao, i mora, povrh svega, da podrži pogled na svet kao unutrašnji dijalog.«
Reče da je pravi način hoda trik. Ratnik, kao prvo, preplitanjem svojih prstiju skreće pažnju na ruke; a zatim gledajući, neusredsredenog pogleda, u bilo koju tačku ispred sebe na luku koji počinje od vrha njegovih stopala a završava se negde iznad horizonta, on doslovno preplavljuje svoj »tonal« informacijama. »Tonal« je, bez svog jedan prema jedan odnosa sa elementima svog opisa, nesposoban za pričanje sa samim sobom, pa se tako čovek smiruje.
Don Juan je objasnio da položaj prstiju nije uopšte bitan, i da je jedina svrha toga da se skrene pažnja na ruke njihovim neuobičajenim uplitanjem, ali da je, međutim, važan način na koji pogled, namerno neusredsređen, otkriva veliki broj osobina sveta a da mu one nisu jasne. Dodade da su oči u tom stanju sposobne da izdvoje detalje koji prebrzo protiču kad se normalno gleda.
»Uporedo sa pravim načinom hoda«, nastavi don Juan, »učitelj mora naučiti svog učenika još jednoj, čak suptilnijoj mogućnosti: mogućnosti delanja lišenog verovanja, lišenog očekivanja nagrade — delanja tek ćefa radi. Ne bih preterao ako bih rekao da učiteljev poduhvat zavisi od toga koliko dobro i skladno vodi svog učenika u ovoj naročitoj veštini.«
»Kad se dijalog prekine, ovaj svet se ruši, a na površinu izranjaju čudne strane nas samih, kao da su dotad bile strogo čuvane našim rečima. Ti si takav kakav jesi zato što sam sebi govoriš da si takav.«
»Kao što znaš«, reče on, »bit magije je unutrašnji dijalog; on je rešenje svega. Kad ratnik nauči da ga prekine, sve postaje moguće; tad i najnedostižnije postaje dostižno. Ono što ti je omogućilo da prođeš kroz sve one čudne i jezive doživljaje koje si nedavno imao bilo je to što si mogao da prekineš razgovor sa samim sobom.
»Preostalo nam je još samo jedno pitanje«, nastavi on. »Vračevi to nazivaju tajnom svetlosnih bića, i to zato što smo mi oni koji opažaju. Mi ljudi, i sva druga svetlosna bića na svetu, jesmo oni koji opažaju. To je naš mehur, mehur percepcije. Naša greška je u tome što verujemo da je jedina percepcija vredna priznanja ona koja prolazi kroz naš razum. Vračevi veruju da je razum samo jedan centar koji ne bi trebalo uzimati
tako ozbiljno.«
»Moram ti utuviti činjenicu da smo svetlosna bića. Mi smo oni koji opažaju. Mi smo svesni; nismo predmetni; nismo telesni. Mi smo neograničeni. Ovaj predmetni i telesni svet je samo način da se naš zemaljski put učini podesnijim. On je samo jedan opis stvoren zato da nam pomogne. Mi, tačnije naš razum, zaboravljamo da taj opis nije ništa drugo nego samo opis, i tako zaplićemo našu sveukupnost u vrzino kolo iz kojeg se tokom života retko ispetljamo.«