Meni
Forumi
Nove poruke
Sve teme
Najnovije teme
Nove poruke
♫ Radio
Dnevnici
Dnevnici Vanjskog Uzgajanja
Dnevnici Unutrašnjeg Uzgajanja
Završeni Vanjski Dnevnici
Završeni Unutrašnji Dnevnici
Novo
Popularne teme
Nove poruke
Najnovije aktivnosti
Članovi
Trenutno prisutni
Forumi
Prijava
Registracija
Nove poruke
Sve teme
Najnovije teme
Nove poruke
Meni
Install the app
Install
Objavite odgovor
Forumi
Marihuana
Medicina
Metastaze na jetri - ipak se može
JavaScript is disabled. For a better experience, please enable JavaScript in your browser before proceeding.
Koristite zastareli pregledač. Možda neće pravilno prikazivati ove ili druge veb stranice.
Trebali biste nadograditi ili koristiti
alternativni pregledač
.
Poruka
<blockquote data-quote="joe123" data-source="post: 515748" data-attributes="member: 47407"><p>Ako bih tražio trenutak u kojem se moja sreća počela okretati, to je momenat kad sam sreo dr. Hrvoja Tomasovića.</p><p></p><p>Po savjetu, nakon kolonoskopskog pregleda sam se hitno javio u KBC i tamo naišao na dotičnoga. Ovaj je zaključio samo jednu stvar – da to što nosim u sebi, mora hitno van iz mene. Stoga me je uputio da se prijavim za ostanak u bolnici, te da će operacija, nakon svih potrebnih pretraga, biti izvršena unutar jednoga tjedna.</p><p></p><p>I tako ja završim na Abdominalnoj kirurgiji.</p><p></p><p>Tamo me je dočekalo stanje koje bi, po mome mišljenju, očekivao nekakav realni optimist. Realna osoba će biti svjesna da živimo u sirotinjskoj državi u kojoj narod jedva izgura od prvog do tridesetog u mjesecu. Realna osoba neće očekivati da takvo društvo ima nešto naročito bogato uređenu kliniku. A ako je taj realistični lik ujedno i optimist, onda će očekivati da u tom sirotinjskom okružju bar radi kvalitetan kadar.</p><p></p><p>Točno je tako i bilo. Sedmi mjesec, užeglo sunce, ja pred teškom operacijom, a u sobi ne radi klima. Srećom sam imao prijatelja, a taj prijatelj je imao vlastitoga prijatelja koji radi u firmi što servisira klime u bolnici, pa se je klima popravila. Kakve klime, takvo sve drugo. Oronulo, dotrajalo, nedostatno…</p><p></p><p>Ali, ljudi funkcioniraju. Funkcioniraju u tolikoj mjeri, da sam se ja – po prvi put u životu – osjetio doista zaštićenim od strane države. Čistačice rade svoj posao, sestre također (a usput su uglavnom i nasmijane), doktori izgledaju sasvim suvislo i zaniteresirano.</p><p></p><p>Iz nekoga razloga, kod vizite bi svaki doktor mene preskočio uz komentar da sam ja pacijent dr. Tomasovića. I ovaj bi svaki dan uredno navratio, naizgled nezainteresirano dodao dvije-tri crte mome kartonu, promrmljao nešto više sebi u bradu nego meni, i produžio. Nije važno na koji način čovjek mrmlja, ja sam se osjećao ugodno, udobno i zaštićeno. A tome su sigurno doprinijele i prve kapi ulja, koje su mi omogućile da pričam sa čempresom koji raste ispod balkona, umjesto da punim gaće od straha.</p><p></p><p>Nikad mi ni u petama nije bila ideja da pripremim mito za bilo kojeg doktora. Ali, poslije mi je rečeno da su mu dvije osobe iz mog društva mito nudile, te da ih je obje rezolutno odbio. Nepunih mjesec poslije, buknula je afera sa mitom. Čovjek se bavi i politikom, što na državnoj razini, a što (čujem) na razini bolnice. Pa je vjerojatno nekome zasmetao, pa su mu vjerojatno napakirali aferu. Bar ja tako rezoniram, obzirom na moja iskustva.</p><p></p><p>I dalje mi je misterija zašto sam se tamo osjetio tako zaštićenim. U jednom momentu mi je palo na pamet da je čovjek jednostavno pao pod utjecaj odlučnog i iznimno inteligentnog pogleda mojih čeličnoplavih očiju, pravilnih crta lica uokvirenih odozgora kratkom crnom vojničkom frizurom, a odozdola malo izbočenom bradom, koja u paketu sa već opisanim pogledom, kožnjakom kojega redovno furam i točno 3 dana od zadnjega brijanja, definira <em>čovjeka od akcije</em>. U nastavku tog istoga momenta, sjetio sam se dviju stvari. Prvo, da opisani lik nisam ja, nego Mel Gibson kao Mad Max. Drugo, da je lik oženio vjerojatno najzgodniju žensku koju je moja bivša domovina rodila (hint: Pipi), tako da je vrlo izvjesno kako nije *****.</p><p></p><p>U svakom slučaju, moja avantura na Abdominalnoj kirurgiji je prošla puno bolje, nego sam mogao sanjati.</p><p></p><p>Doživo sam to kao jedno veliko HVALA. Hvala meni na svim mojim neprospavanim noćima, radnim satima, mukama, znoju, izdržanim porezničkim pljačkama. Hvala na tome što sam svojim žrtvovanjem sudjelovao u stvaranju države i na tome što sam u zajedničku blagajnu uplatio bar toliko koliko je dovoljno za školovanje jednoga docenta i još <em>za</em> <em>žuntu</em>, glavne medicinske sestre.</p><p></p><p></p><p></p><p>A, zahvalan sam i ja njima. Zahvalan sam na onaj način, na koji sam zahvalan prijatelju automehaničaru kad me savjetuje što moram uraditi odmah, što ću uskoro, a o čemu ne moram brinuti. Samo, ipak nekako puno, puno, puno više nego njemu. Vjerojatno je to zato, što mi je puno draži vlastiti život od vlastitoga auta.</p></blockquote><p></p>
[QUOTE="joe123, post: 515748, member: 47407"] Ako bih tražio trenutak u kojem se moja sreća počela okretati, to je momenat kad sam sreo dr. Hrvoja Tomasovića. Po savjetu, nakon kolonoskopskog pregleda sam se hitno javio u KBC i tamo naišao na dotičnoga. Ovaj je zaključio samo jednu stvar – da to što nosim u sebi, mora hitno van iz mene. Stoga me je uputio da se prijavim za ostanak u bolnici, te da će operacija, nakon svih potrebnih pretraga, biti izvršena unutar jednoga tjedna. I tako ja završim na Abdominalnoj kirurgiji. Tamo me je dočekalo stanje koje bi, po mome mišljenju, očekivao nekakav realni optimist. Realna osoba će biti svjesna da živimo u sirotinjskoj državi u kojoj narod jedva izgura od prvog do tridesetog u mjesecu. Realna osoba neće očekivati da takvo društvo ima nešto naročito bogato uređenu kliniku. A ako je taj realistični lik ujedno i optimist, onda će očekivati da u tom sirotinjskom okružju bar radi kvalitetan kadar. Točno je tako i bilo. Sedmi mjesec, užeglo sunce, ja pred teškom operacijom, a u sobi ne radi klima. Srećom sam imao prijatelja, a taj prijatelj je imao vlastitoga prijatelja koji radi u firmi što servisira klime u bolnici, pa se je klima popravila. Kakve klime, takvo sve drugo. Oronulo, dotrajalo, nedostatno… Ali, ljudi funkcioniraju. Funkcioniraju u tolikoj mjeri, da sam se ja – po prvi put u životu – osjetio doista zaštićenim od strane države. Čistačice rade svoj posao, sestre također (a usput su uglavnom i nasmijane), doktori izgledaju sasvim suvislo i zaniteresirano. Iz nekoga razloga, kod vizite bi svaki doktor mene preskočio uz komentar da sam ja pacijent dr. Tomasovića. I ovaj bi svaki dan uredno navratio, naizgled nezainteresirano dodao dvije-tri crte mome kartonu, promrmljao nešto više sebi u bradu nego meni, i produžio. Nije važno na koji način čovjek mrmlja, ja sam se osjećao ugodno, udobno i zaštićeno. A tome su sigurno doprinijele i prve kapi ulja, koje su mi omogućile da pričam sa čempresom koji raste ispod balkona, umjesto da punim gaće od straha. Nikad mi ni u petama nije bila ideja da pripremim mito za bilo kojeg doktora. Ali, poslije mi je rečeno da su mu dvije osobe iz mog društva mito nudile, te da ih je obje rezolutno odbio. Nepunih mjesec poslije, buknula je afera sa mitom. Čovjek se bavi i politikom, što na državnoj razini, a što (čujem) na razini bolnice. Pa je vjerojatno nekome zasmetao, pa su mu vjerojatno napakirali aferu. Bar ja tako rezoniram, obzirom na moja iskustva. I dalje mi je misterija zašto sam se tamo osjetio tako zaštićenim. U jednom momentu mi je palo na pamet da je čovjek jednostavno pao pod utjecaj odlučnog i iznimno inteligentnog pogleda mojih čeličnoplavih očiju, pravilnih crta lica uokvirenih odozgora kratkom crnom vojničkom frizurom, a odozdola malo izbočenom bradom, koja u paketu sa već opisanim pogledom, kožnjakom kojega redovno furam i točno 3 dana od zadnjega brijanja, definira [I]čovjeka od akcije[/I]. U nastavku tog istoga momenta, sjetio sam se dviju stvari. Prvo, da opisani lik nisam ja, nego Mel Gibson kao Mad Max. Drugo, da je lik oženio vjerojatno najzgodniju žensku koju je moja bivša domovina rodila (hint: Pipi), tako da je vrlo izvjesno kako nije *****. U svakom slučaju, moja avantura na Abdominalnoj kirurgiji je prošla puno bolje, nego sam mogao sanjati. Doživo sam to kao jedno veliko HVALA. Hvala meni na svim mojim neprospavanim noćima, radnim satima, mukama, znoju, izdržanim porezničkim pljačkama. Hvala na tome što sam svojim žrtvovanjem sudjelovao u stvaranju države i na tome što sam u zajedničku blagajnu uplatio bar toliko koliko je dovoljno za školovanje jednoga docenta i još [I]za[/I] [I]žuntu[/I], glavne medicinske sestre. A, zahvalan sam i ja njima. Zahvalan sam na onaj način, na koji sam zahvalan prijatelju automehaničaru kad me savjetuje što moram uraditi odmah, što ću uskoro, a o čemu ne moram brinuti. Samo, ipak nekako puno, puno, puno više nego njemu. Vjerojatno je to zato, što mi je puno draži vlastiti život od vlastitoga auta. [/QUOTE]
Verifikacija
Objavite odgovor
Forumi
Marihuana
Medicina
Metastaze na jetri - ipak se može
Top
Bottom